Vidite li u potencijal u grupiranju i zajedničkoj prezentaciji regionalnih galerija odnosno u nastupu u sklopu većeg kolaborativnog entiteta? Smatrate li da je regija ujedno i umjetnička regija, ili barem to ima potencijal biti?
Regionalna suradnja je jedina budućnost koju hrvatska umjetnost može imati što se tiče pozicioniranja u trenutačnom svjetskom umjetničkom poretku. Prvi razlog je možda prizeman, ali unutar njega se odvija ekonomija liberalnog poretka, a on se zove: tržište. Veće tržište znači veće mogućnosti prezentacije. Drugi je razlog povijesna povezanost susjednih prostora koja je, jednako kao i u svakom drugom dijelu svijeta, uzrok dubljih kreativnih odnosa, ispreplitanja kultura i djelomičnog stvaranja zajedničke kulture.
“Regionalna suradnja je jedina budućnost koju hrvatska umjetnost može imati što se tiče pozicioniranja u trenutačnom svjetskom umjetničkom poretku.”
Možete li izdvojiti primjere sličnih nastojanja tijekom 20. stoljeća u povijesti umjetnosti na ovim prostorima?
Primjera je mnogo. Od onih koji su postojali kao poetička nadogradnja političkih programa, kakvo je bilo Društvo Medulić, početkom 20. stoljeća sa svim njegovim pratećim i sličnim manifestacijama, pa do važnih projekata kakve su bile tematske izložbe Miodraga B. Protića koje su davale kvalitetan povijesni pregled jugoslavenske likovnosti u beogradskom Muzeju savremene umetnosti, te brojnih utjecaja unutar nje. Nedavno je, recimo, u Galeriji Božidar Jakac predstavljena velika retrospektiva Nadežde Petrović s naglaskom na njezinim kontaktima sa slovenskom likovnom sredinom. Takva izložba mogla se nastaviti i, recimo, u Klovićevim dvorima, te nadopuniti s opusima brojnih hrvatskih umjetnika s kojima je bila u kontaktu.
Koliko bi takve prakse bilo moguće implementirati danas? Mislite li da su zamislive u suvremenom kontekstu, i ukoliko da, u kojem obliku?
Jako teško, ali su jedini put opstanka hrvatske kulture i zato treba stremiti njima. Svaka vrsta suradnje, povezivanja institucija i, što je u današnjem svijetu također važno, sviđalo nam se to ili ne, povezivanja privatnih galerija i građanskih inicijativa je nužnost. Granice EU tu stvaraju malu komplikaciju, ali veća je u inertnosti i edukaciji. Obrazovni sustav nas uči kako je kulturni izolacionizam nešto čemu treba težiti. Kako treba živjeti u minijaturnim, hermetično zatvorenim duhovnim prostorima i opajati se zadasima vlastitog prljavog rublja i lešina iz 19. stoljeća, uz tek malo autokolonijalnog zraka iz srednje Europe ili s Mediterana, kulturnih sredina koje se u Hrvatskoj zapravo uopće ne razumiju, jer se one upravo temelje na otvorenosti i heterogenosti.